Povlačenje u Ukrajini koje je pokrenulo reakcije cijelog svijeta. Evo šta se zapravo dešava. Podrška stiže sa svih strana (FOTO)

Vijesti

Povlačenje u Ukrajini koje je pokrenulo reakcije cijelog svijeta. Evo šta se zapravo dešava. Podrška stiže sa svih strana (FOTO)

Još jutros situacija je izgledala neizvjesno. Je li rusko povlačenje iz Hersona stvarno, kao što tvrde sami Rusi, ili je riječ o nekakvoj zamci, kao što već danima sugeriraju Ukrajinci? Tijekom dana stizale su informacije da se Rusi zaista povlače, masovno i naglo. Zatim su stigle snimke srušenih mostova, trupa kako prelaze rijeku, intenzivnog ukrajinskog raketiranja na navodne ruske snage u bijegu. Nakon toga i prve ukrajinske zastave u centru Hersona, a na kraju i vijesti o ulasku ukrajinske vojske u sam grad.

Ovo je bez sumnje najveći, ali i najvidljiviji ruski poraz od početka rata. Ovo je povlačenje koje će danas svakako odjeknuti diljem svijeta i predstavljat će prekretnicu, ne samo u ratnom smislu već i u geopolitičkom. Povlačenje iz Hersona otvara nova i aktualizira postojeća pitanja. Gdje Rusija ide? U Ukrajini? U svijetu? I s kime? Je li poraz u Hersonu trenutak koji će obilježiti i odrediti političku sudbinu dugogodišnjeg ruskog predsjednika Vladimira Putina?

Može li jedna bitka otvoriti tako brojna pitanja i utjecati na odgovore? Stvar oko Hersona je specifična zbog više razloga. Kao prvo zbog same ratne kronologije. Naime, ruske snage stigle su inicijalno do samog grada već do večernjih sati 24. veljače, odnosno isti dan kad je krenula ruska invazija na Ukrajinu. Zauzeli su ključni most Antonivka i tako si osigurali prelazak preko Dnjepra, do Hersona i dalje, uz ambiciju da krenu odmah na Mikolajiv koji se nalazi 50-ak kilometara sjeverozapadno od Hersona.

Do 26. veljače ruske snage stigle su i do Mikolajiva te pokrenule opsadu grada. Bitka za grad trajala je mjesec dana i dva tjedna, no do početka travnja ruska vojska je odbačena te su izgubili okolni teritorij osim nekoliko manjih naselja, no nastavljajući s gađanjem Mikolajiva iz daljine.

Dakle, ruski poraz u Hersonu svakako nije prvi, čak ni na ovom prostoru. Još prije pola godine je ruska vojska zapravo već zaustavljena, odnosno postalo je očito do kuda može prodrijeti. Od onda se čeka na jedan od dva moguća ishoda. Ili će se ruska vojska na osvojenom području organizirati dovoljno da bude u stanju krenuti naprijed. Ili će pak ukrajinska vojska do te mjere ojačati da će početi odbacivati rusku vojsku. U tom trenutku, negdje krajem ožujka i početkom travnja, iako je već tada bilo jasno da se neće dogoditi nikakvo blitzkrieg osvajanje Ukrajine, malo tko je vjerovao da će ukrajinska vojska dosegnuti snagu kojom danas raspolaže. Moglo bi se reći da čak i mnogi od onih koji su tvrdili da može nisu posve vjerovali u te tvrdnje. Ipak, do prekretnice je došlo, a nema veće potvrde od današnjeg ruskog povlačenja.

Što se dogodilo? Kombinacija više faktora, ali dva su ključna – američko oružje i velika razlika u moralu između ukrajinskih i ruskih boraca. Prvi faktor, američki oružani sustavi, naročito HIMARS, pokazali su se kao jako važan faktor na terenu. Do tog trenutku Rusija je mogla računati na oružanu superiornost, no čim je Ukrajina dobila znatnu pomoć od strane najveće vojne sile svijeta (čak ne ni potpunu jer, kako i znamo, SAD nije Ukrajini slao, primjerice, vojne zrakoplove) stvari su se počele mijenjati na terenu. Što se pak morala tiče tu je Ukrajina u velikoj prednosti. Ne čudi, zemlja koja je žrtva agresije uvijek će imati daleko veću motivaciju i volju boriti se protiv okupatora no što to može argumentirati okupatorska vojska.

Da je kojim slučajem ruska “specijalna vojna operacija” od prvog dana bila fokusirana na Donjeck i Lugansk, gdje je koncentracija ruskog stanovništva najveća (ali opet ne u tolikoj mjeri kao primjerice na Krimu), situacija je mogla biti drugačija, odnosno Kremlj je mogao drugačije “prezentirati” cijeli rat vlastitim vojnicima. Ovako se krenulo u nešto što je malo kome bilo razumljivo. Niti ruskim vojnicima niti ruskoj javnosti nikad nije posve objašnjeno zašto se kreće u rat? Je li to zbog mogućnosti širenja NATO-a na Ukrajinu? Pomoći sunarodnjacima iz Donjecka i Luganska? Ili je cilj “denacifikacija Ukrajine”? Tvrdilo se da će Ukrajinci pozdraviti rusku vojsku što se gotovo nigdje nije dogodilo. Upravo suprotno, lokalno stanovništvo je najčešće izlazilo na ulice prosvjedujući protiv ruske vojske.

Do koje mjere pak nedostaje morala i volje za ratovanjem na ruskoj strani pokazuje epizoda neposredno nakon Putinove najave da se kreće u “ograničenu mobilizaciju”. Točne brojke vjerojatno bi bilo teško provjeriti, no može se s popriličnom sigurnošću reći da je iz Rusije ekspresno pobjeglo više stotina tisuća mladih muškaraca. Jesu li pobjegli zato jer “ne vole svoju zemlju”? Teško. Mnogi od njih, dokopavši se sigurnog teritorija – bila to Gruzija, Kazahstan, Turska ili pak Srbija – vrlo su otvoreno komentirali svoju odluku. Mnogi su rekli da jednostavno ne vide smisao rata u Ukrajini. To su većinom ljudi koji, da je trebalo, bi se borili za Rusiju, ali Rusiju ne vide u Hersonu, Zaporožju, vjerojatno ni u Lugansku ni Donjecku. Isto tako nije tajna da se ovdje desio i jedan popriličan “odljev mozgova” jer su mahom pobjegli visoko školovani i stručni mladi ljudi. Dugoročno gledajući to bi mogao biti jedan od većih udaraca po Rusiju, a ona ih ove godine gomila mnogo.

Već smo mnogo puta pojasnili koja je strateška važnost Hersona i zapadne obale Dnjepra. Gubitkom ovog prostora Rusija nije izgubila rat. Još uvijek ima opcije koje su joj ostale – čekanje da zima nešto uradi za nju i nastavak napada na ukrajinsku infrastrukturu. Jasno, to nisu nimalo “popularne” opcije, a Rusija ovim ratom mrvi svoju, dugi niz godina građenu, međunarodnu reputaciju.

Na stranu Kina i njeni aktualni pokušaji pripreme za nove izazove, jedina prava opozicija američkoj globalnoj hegemoniji bila je Rusija. Jedino je Rusija mogla reći “ne” kad su se imperijalističke ambicije namjerile na Siriju u namjeri da je se osudi na istu sudbinu kao i Libiju ili možda Irak. Cijelo jedno desetljeće Rusija je protuteža u svijetu koji prije nje, odnosno njenog stasanja, protuteže nije niti imao. Bio je to svijet u kojem je američka vojska mogla dotaknuti kinesku granicu (Afganistan graniči s Kinom). Zahvaljujući ruskom angažmanu to se počelo mijenjati i bez obzira na sve što se događa nakon 24. veljače, a događa se puno loših stvari, ta geopolitička ravnoteža bila je bitna, neophodna.

CNN je večeras objavio osvrt pod naslovom “Putin se može održati na vlasti, ali njegova legenda je mrtva”. Time zapravo priznaju da su do sad smatrali da postoji nekakva “legenda o Putinu” na međunarodnoj razini i da ista blijedi nakon poraza u Hersonu. Ima istine u tome, u obje tvrdnje. Svijet pozorno prati svaki ruski potez, a ovo povlačenje odjeknulo je cijelim svijetom. Sukladno ishodu ruskog rata u Ukrajini morat će se prilagoditi svi oni koji se smatraju nepotpuno prilagođenima – govorimo o velikom broju zemalja svijeta. Ako Rusija posrne one će se morati vratiti na svoje vrlo svrstane pozicije i eventualno čekati dolazak novog izazivača.

Rusija, ako izgubi rat, u širem geopolitičkom smislu postat će nešto poput tzv. Socijalizma 21. stoljeća kojeg su pokušali pokrenuti pokojni venezualnski predsjednik Hugo Chavez i drugi ljevičarski lideri Latinske Amerike – ideja sposobna mijenjati svijet, dok tinja, ali ne i kad se potroši. Rusija je svoj opstanak u vidu glavnog izazivača unipolarnoj hegemoniji počela prije već dosta godina tražiti na nekim mjestima koje je povijest uvijek bacala na skup poraženih. Kulminacije tih pogrešnih izbora gledali smo u teškim noćima na kraju ove veljače kad su se iznosile i sugestije da je Ukrajina fiktivna država, kao i njen narod. Tad je bačeno sjeme poraza, a ovo danas su plodovi.

Loše po Rusiju, Ukrajinu, svijet. I samo jedno dobro iz ovog može izaći – da ruski poraz u Hersonu bude prekretnica na kojoj će dvije strane, ili koliko god da ih je do sad već upleteno, tražiti oportunu priliku za mir. Jer nakon ovog teško je uopće zamisliti kakav je rat još uopće moguć osim onog koji bi se na totalnoj razini vodio između Rusije i kolektivnog Zapada. Ne isplati se, ni za kakvu ideju koja bi se trenutačno nudila. /novi.ba/

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)