Rusija spremna za pregovore o miru? U javnosti dospjele novosti koje su mnoge obradovali. No, jedna stvar je ipak ključna u svemu (FOTO)

Vijesti

Rusija spremna za pregovore o miru? U javnosti dospjele novosti koje su mnoge obradovali. No, jedna stvar je ipak ključna u svemu (FOTO)

Rat u Ukrajini može se kronološki kategorizirati na brojne načine, između ostalog na periode visoke i niske neizvjesnosti. U ovom trenutku definitivno se ponovno nalazimo u trenutku visoke neizvjesnosti.

S jedne strane izgleda kao da rat ponovno eskalira s jednim dodatnim ubrzanjem – imamo ukrajinsku vojnu inicijativu na jugu i istoku, rusku mobilizaciju, veliku eskalaciju ruskih raketnih napada, reakciju NATO-a u vidu hitnog slanja protuzračnih sustava Ukrajini… I onda imamo i jednu drugu stranu, onu koja možda ne dobiva dovoljno pažnje, a svakako bi trebala. Riječ je o strani koja ne ide prema eskalaciji rata već potencijalno prema smirivanju.

Zaista? Da. Kako smo i rekli, možda ne dobiva dovoljno pažnje, ali zadnjih dana Moskva poprilično često – češće nego “protokolarno” – spominje potrebu pregovora, diplomacije… Žale se da druga strana, ističući kako se na čelu iste nalazi SAD, nije spremna pregovarati naglašavajući da Moskva jest. Jasno, još nema nekih velikih izjava, nema direktnog obraćanja Putina naciji (i svijetu) gdje bi pozvao na mirovne pregovore, ali određeni zaokret prema tome se definitivno osjeća u ruskoj retorici.

Mnogi će primjetiti da to stiže neposredno nakon što je Rusija počela imati velikih problema na fronti, a danas stižu informacije da će možda morati evakuirati sebi lojalno stanovništvo Hersona jer ukrajinske snage ponovno napreduju. Ali ako i jest tako, to nije nužno loša vijest. Kako smo već i puno puta istaknuli – do pregovora će doći tek kad jedna strana bude počela ozbiljnije gomilati gubitke. Ako pak na ovu situaciju gledamo iz perspektive sigurnosti Europe i svijeta, ali i činjenice da je rat, ovaj naročito, jedna tragedija koja mora što prije biti zaustavljena – onda je svaki korak bliže pregovorima vrlo dobra vijest.

Jedan komentar glasnogovornika Kremlja, Dmitrija Peskova, posebno je zanimljiv. Danas je poručio kako ruska “specijalna vojna operacija” u Ukrajini ostaje nepromijenjena te da će ostvariti sve svoje ciljeve – “ali ti ciljevi mogu se ostvariti i kroz pregovore”, dodao je Peskov.

Vrlo zanimljivo. Jasno, ciljevi se uvijek mogu ostvariti “milom ili silom”, ali ovo je po prvi put da Rusija takvo što iznosi još od prošle jeseni, odnosno od trenutka kad je zaista i nudila da se pregovorima izbjegne eskalacija (što je, nažalost, druga strana vrlo grubo odbacila).

Kako smo i rekli, izjava Peskova nije prva, još neki istaknuti dužnosnici sugerirali su nešto slično, uključujući i ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova. No, optimizma nema previše jer za pregovore je potrebno (najmanje) dvoje, a druga strana nije uopće zainteresirana (ili tako barem tvrde). Kijev je pod “ručnom kočnicom” Washingtona, a SAD nema skoro nikakve inicijative dozvoljavati mirovne pregovore s Rusijom. Zašto i bi? Ako ikome ova situacija ide na ruku onda je to Americi. Uskoro će se potpuno pokidati energetske veze između Europe i Rusije i onda će Europa biti prisiljena kupovati američku skupu energiju – bit će to “posao stoljeća”.

Može li ipak Rusija nekako natjerati Kijev na pregovore mimo Washingtona? U ovoj fazi? Teško, jako teško. Mogli bi možda jedino tako da ono što su izveli u ponedjeljak nastave svaki dan, više puta dnevno. Bilo bi to brutalno razaranje Ukrajine, u stilu onog što je Saudijska Arabija radila Jemenu (uništavajući njihovu infrastrukturu), ali čak ni to nije garancija da bi ih se moglo natjerati na pregovarački stol (pa nije ni u Jemenu prošlo).

Rusija bi mogla, teoretski govoreći, početi koristiti taktičko nuklearno oružje, ali NATO je upravo podigao uloge puštajući u napeti globalni eter informaciju da su u tom slučaju spremni “fizički odgovoriti”. Jasno, to može značiti svašta, ali skrojeno je da zvuči kao početak svjetskog nuklearnog rata što ima za cilj odvratiti Rusiju od takve ideje. U svakom slučaju, “klasični pregovori” bili bi svakako bolja opcija od nuklearnog holokausta!

Peskov je poručio kako je Rusija otvorena prema ostvarenju svojih ciljeva i kroz pregovore, ali je odmah dodao da u ovom trenutku Moskva ne vidi niti jednu inicijativu za pregovore sa Zapada. “Imajući u vidu da Zapad sad zauzima vrlo, vrlo neprijateljsko stajalište prema nama, nije za očekivati da bi pregovori bili mogući u bliskoj budućnosti”, rekao je. “Ipak, Turska, kao i neke druge zemlje, nastoje biti posrednici”, istaknuo je Peskov pred današnji sastanak Putina i Erdogana u Astani.

Što je pak s tim sastankom? Detalje ćemo očito saznati sutra, ali ovo što stiže večeras je u najmanju ruku iznenađujuće. Naime, Putin i Erdogan sastali su se danas u Astani, glavnom gradu Kazahstana, ali iz Kremlja poručuju da uopće nisu razgovarali o Ukrajini (!). Prije toga iz Kremlja su poručili da očekuju da će Erdogan “službeno” predstaviti nekakvu mirovnu inicijativu. Čini se da ili je nije predstavio, ili je to nešto o čemu ćemo saznati tek kasnije, no ono što jest poznato je to da su razgovarali o mogućnosti da se ruski plin prebacuje prema Europi preko Turske.

Sama činjenica da je Putin voljan razgovarati o ovome je isto znakovita, iako pomalo bizarna. Na taj način zapravo poručuje kako za ruski plin nema druge sudbine nego da ipak završava na europskom tržištu, ali u isto vrijeme kao da preskače “mali” problem, odnosno činjenicu da se energetske veze s Europom aktivno prekidaju – i to u vrlo fizičkom smislu (plinovodi Sjeverni tok 1 i 2).

Plin preko Turske može teći sigurnije jer Turska, bar dok je Erdogan na vlasti, neće dozvoliti da im SAD naređuje, kao što trenutačno može naređivati jednom Berlinu koji je pod teškim utjecajem i kontrolom stranke Zelenih koja je pak postala možda i najisturenija pro-NATO politička opcija u cijeloj Europi.

Ipak, te priče o Turskoj, plinu, to je nekakva budućnost, zar ne? A ta budućnost očito ne uključuje aktivan rat, još manje nuklearni holokaust. U tom pogledu mogli bismo reći da je dobro da se priča o budućnosti, ali kako riješiti sadašnjost?

Peskov kaže da se i pregovorima mogu postići ruski ciljevi. Koji su to ciljevi? Sigurno ih Rusija ima puno, a prije nekih pola godina imala ih je još i više. No, samo jedan se zapravo može smatrati vrlo legitimnim, a to je onaj koji se tiče apsolutnom protivljenju ukrajinskog članstva u NATO savezu.

To je od početka morao biti i jedini cilj, ali se nažalost isti isprepleo s određenim ruskim nacionalističkim, pa i imperijalističkim ambicijama. Jer da je jedini cilj bio spriječiti širenje NATO-a, a Rusija može itekako argumentirati da je to stvar obrane njene sigurnosti, možda čak i egzistencije – jer NATO je pokazao da nije samo obrambeni savez već imperijalistički projekt sam po sebi, predvođen SAD-om, koji je voljan i u stanju uništavati druge suverene države. Puno puta smo to ponovili, no valja još jednom – NATO je izvršio agresiju i uništenje Libije 2011. godine, zemlje koja nije nikog napala, stvarajući agresorski obrazac nakon kojeg više ne može biti debate o prirodi tog saveza.

Da je Rusija htjela riješiti samo taj cilj morala ga je rješavati u epicentru, u Kijevu, a ne u Hersonu, Zaporožju, Donbasu… i onda bi možda do sad već i bila uspješna. Jasno, eskalacija je situacija gdje sve struje nastoje ostvariti svoje ambicije, a ideja pripojenja Donbasa (i šire) Rusiji vrlo je aktivna već godinama. Ali opet – ako je cilj bio spasiti te ljude od agresije ukrajinskog nacionalizma (pošasti koja se danas na Zapadu više uopće ne spominje, odnosno sad se glorificira!) – problem je bio u Kijevu, u epicentru.

Ali nebitno, rat je već sad duboko zagazio i od rasprava što je moglo biti drugačije nećemo dobiti puno. Cilj bi trebao biti zaustaviti ovaj rat, a ako određeni ruski porazi na terenu mogu pridonijeti tome onda je to prilika koju bi trebalo iskoristiti. Moskva šalje sad već vrlo očite signale da je spremna na pregovore, a ako druga strana to odluči posve ignorirati to je isto ratni zločin neke vrste, to je opasna odluka koju se može promatrati i kao potez kojim se prebacuje odgovornost za sam rat. Zločinački je započeti rat, ali isto tako i ne htjeti ga zaustaviti.

Ali zar nema Kijev, reći će neki, pravo nastaviti ovaj rat sada kad im dobre ide, sad kad aktivno i brzo oslobađaju svoj okupirani teritorij? Ne, zapravo nema pravo, koliko god to okrutno zvučalo. Nema pravo iz najmanje dva razloga. Kao prvo, ova vlast u Kijevu imala je dobre i višestruke prilike zaustaviti ovaj rat i prije no što je počeo, ali su to odbacili. Kao drugo, ovo nije sukob između Etiopije i Eritreje, ovo je rat koji se može uz nekoliko krivih poteza i pokoju nedorečenost pretvoriti u rat koji generalno obustavlja ljudsku egzistenciju – i ne, ni Kijev ni nitko nema pravo zbog linija na karti igrati se s takvom mogućnošću. Samo obustava rata može se bodriti u ovom trenutku, a kako je i rekao Peskov danas – Rusija može ostvariti svoje ciljeve i kroz pregovore. Svi akteri trebali bi, morali bi se malo baviti svojim ciljevima kroz pregovore, ako pak neće (a izgleda da neće), nek se barem zna da su postojali nekakvi odškrinuti prozori tamo oko 230. dana rata, čisto iz satisfakcije, da ne bi bilo da “sudnji dan” koji spominje Joe Biden eventualno dođe u obliku kakve apokaliptične neminovnosti. Povijest je vječna, baš kao i spoznaja da nije trebalo biti tako. /novi.ba/

Odgovori