Rusija ponovo napravila haos u Ukrajini. Nakon svih pokušaja ponovo katastrofalno stanje u Ukrajini. Evo šta kažu stručnjaci (FOTO)
Već tjednima ruska vojska gomila poraze na jugu i istoku Ukrajine. Negdje su to manji gubici, a negdje u dan gube cijela prostranstva kao što je to bio slučaj u regiji Harkov.
Zapravo problemi po Ruse su krenuli upravo u Harkovu, ali stvarna magnituda otkrila se tek nekoliko tjedana kasnije pošto se inicijalno tvrdilo da je Harkov bio ishod pogreške, nedovoljno čvrsto postavljenih obrambenih linija. No, kad su se gubici počeli gomilati i drugdje postalo je jasno da Harkov predstavlja jedan veći problem kod ruske vojske.
Odjednom se dojmilo kao da su sve tvrdnje o lošoj organizaciji i kroničnom nedostatku morala točne, ali pritom valja imati na umu da su to tvrdnje koje su se davale čak i u trenucima kad je ruskoj vojsci išlo dobro tako da u ovoj situaciji možda i ne znače previše, samo se prigodno poklapaju sa situacijom na terenu.
Ipak, psihološki aspekt ratovanja igra ogromnu ulogu, po obje sukobljene zemlje. I Rusija i Ukrajina moraju maksimalno podizati uvjerenja u svoju pobjedu da bi mogle računati na potporu. Rusija se danas još uvijek nalazi u situaciji da protiv sebe ima “samo” Zapad (znači, NATO, najmoćniju vojnu alijansu svijeta) dok može računati na neutralnosti gotovo cijelog ostatka svijeta. To nije mala stvar i to je po Moskvu jako važno, ali to je i nešto što može brzo izgubiti. Kako? Napadima na civilne ciljeve po Ukrajini? Ne, gubitkom teritorija u sukobima s ukrajinskom vojskom!
Bez obzira na retoriku, svijet voli isključivo pobjednike i njima će se prikloniti. Ako Rusija nastavi gubiti počet će se još i snažnije sumnjati u njenu moć i vojnu silu, a kad takve sumnje postanu akutne “bježat” će od nje i bliski saveznici. Pogledajmo samo jedan Kazahstan kako gotovo objeručke dočekuje Ruse koji bježe od mobilizacije, odnosno od ruske vojske, a ta ista vojska nedavno je kazahstanskim vlastima spašavala glavu pred mogućim državnim udarom!
I Kina, Indija, Brazil, zemlje Bliskog istoka, Afrike, Latinske Amerike, sve će one okrenuti Moskvi leđa čim se stvori dojam da je Rusija u klopci iz koje se više ne može izvući.
Dakako, isto vrijedi i za Ukrajinu. Sad je ukrajinska vojska u zamahu, vraćaju teritorij, objavljuju snimke kako ruski vojnici s bijelim zastavama ispadaju iz tenkova. Sad mogu računati na pojačanu zapadnu potporu, još novca, još oružja… Ali ne tako davno bilo je kritično. Da nisu na prijelazu iz kolovoza u rujan pokrenuli uspješnu i munjevitu protuofenzivu pitanje je bi li danas uopće još imali potporu Zapada, točnije Europe (jer američka može trajati još dugo).
Obje strane, kad im krene loše, moraju hitno izvesti nešto ne bi pokazale da su “još uvijek u igri”, iako su do sad već itekako iscrpljene. Rusija je morala pokazati da može zauzeti veće gradove i na to su potrošili dosta snage, ali su morali to demonstrirati. Ukrajina pak, pošto tad još nije bila dovoljno spremna za protuofenzivu kao što je aktualna, izvela je niz sabotaža na Krimu, uključujući i udare na ruske vojne baze.
Zapravo te prve eksplozije po Krimu bile su psihološka prekretnica pa čak i da je Ukrajina imala manju ili veću pomoć od svog najvažnijeg saveznika, SAD-a (pojedini izvori sugeriraju da je SAD Ukrajincima pomogao oko koordinata i druge organizacije, doslovno im pokazujući što, gdje i kako).
Kad je pak ukrajinska vojska prije nekoliko tjedana preuzela inicijativu Rusija je na to odgovorila djelomičnom mobilizacijom i najavom da će anektirati četiri ukrajinske regije. Time su se pak oni ponovno “vratili u igru” jer se nekoliko dana primarno pisalo o tome koliki je to postotak Ukrajine koji je Rusija sad pripojila.
Ali ruski potezi nisu prošli dobro. Kao prvo, te aneksije provedene su u regijama koje Rusija uopće ne kontrolira u cijelosti. Kao drugo, mobilizacija, koja je trebala pokazati da je Rusija ozbiljna po pitanju ostvarenja svojih ciljeva u Ukrajini, pretvorila se u “PR noćnu moru” jer glavna vijest nije bila koliko će dodatni vojnici utjecati na rat u Ukrajini već koliko je Rusa pobjeglo preko granice bježeći od mobilizacije.
I onda se niz nastavio. Eksplozije na plinovodima Sjeverni tok 1 i 2 dodatno su degradirale percepciju ruske obrane. No, udar na Krimski most u subotu bio je posebno bolan. Sama snimka, sav taj plamen i eksplozija, gotovo da je instant postala sinonim za ovu fazu ruske vojne operacije.
Sama šteta na mostu nije tako velika, što bi se i očekivalo. Pogledajmo samo mostove u regiji Herson koje je Ukrajina gađala već mnogo puta, a većina ih i dalje stoje. Kako to? Nije baš lako srušiti velika infrastrukturna zdanja kao što su brane, mostovi i sl.
Ovo je sad već toliki niz udaraca Rusiji da je bilo gotovo sigurno da će uslijediti neka velika odmazda jer da nije uslijedila to bi zapravo bio još jedan udarac u nizu.
I tako smo danas dobili po svemu sudeći najveći ruski udar na Ukrajinu, doslovno cijelu Ukrajinu. Je li isti “povratak Rusije u igru”? Možda, to će ovisiti primarno o jednoj stvari – što su zapravo gađali jutros? Jer prema nekim aktualnim informacijama spominje se desetak mrtvih, vjerojatno civila. Iako je svaka smrt tragedija, ovo su zapravo vrlo niske brojke za jedan tako siloviti napad u možda više od desetak gradova diljem Ukrajine. To bi sugeriralo da cilj ipak nisu bili civili, kao što su iz Kijeva jutros tvrdili, već ukrajinska infrastruktura.
Učinak ruskih udara tek će se vidjeti, no teško da istim mogu preokrenuti tijek rata koji trenutačno ne ide prema njihovim željama, ali mogu potencijalno prekinuti dojam da im nije krenulo samo loše nego i katastrofalno.
Nadalje, čini se da Rusija prolazi kroz jednu vojnu transformaciju smjenom određenih visokih vojnih dužnosnika i dovodeći nešto “žešće” aktere na njihova mjesta. Ne čudi stoga da je sinonim za žestoku retoriku i ratništvo, čečenski lider Ramzan Kadirov, danas je naročito sretan tvrdeći kako se stvari napokon “okreću u pravom smjeru”.
Je li moguće da je u Rusiji “kočnica” bila stvar odluke? Teško je u to vjerovati, a i ne može se reći da je Rusija baš bila “nježna” u dosadašnjem tijeku rata na teritoriju Ukrajine. No, može li Rusija postati i žešća? Očito je da može – svakim idućim događajem koji je gura snažnije prema vlastitom poimanju situacije da im ništa drugo nije ni ostalo osim sile. I to je taj “skliski teren” koji bi zaista i mogao dovesti do uporabe kakvog taktičkog nuklearnog oružja.
Jer, kako smo i rekli, svijet prije svega obraća pažnju na to tko pobjeđuje i tko gubi, a za ljudski život se zapravo ne mari, pogotovo ovako duboko u ratu koji je već pokazao da se ne može zaustaviti uobičajenim posredništvom.
Kad već spominjemo posredništvo, Kijev ga oštro odbacuje. Danas su se obje strane međusobno prozvale teroristima i čini se da podjednako snažno odbacuju i moguće pregovore. Jasno, Rusija je ipak ta koja bi prije pristala na pregovore, naročito pošto još uvijek drže okupirani teritorij, ali to mogu dobiti samo ako dovoljno slome vlast u Kijevu – ispada pak da je to jedino moguće lomljenjem samog grada.
Ne bi iznenadilo stoga da vidimo češću uporabu ove današnje “taktike” koja bi imala za cilj natjerati ukrajinsku stranu da ipak pristane na pregovore – iako bi se to moglo opet izjaloviti po Ruse, pa i ovaj današnji napad mnogi će vidjeti kao napad iz očaja, a ne moći.
No, pitanje je koliko ovakve udare Rusija još može izvoditi jer druga strana će reagirati – dakako, pritom mislimo na ukrajinske saveznike. Njemačka je već najavila da će Ukrajini poslati protuzračne sustave. A SAD? Što ako Washington ove napade predstavi kao povod za davanje dalekometnog oružja Ukrajini? Što ako se uskoro i ruski gradovi nađu na ovakvim udarima? Onda rat koji smo gledali do sad će izgledati samo kao uvod u katastrofu globalnih razmjera. /novi.ba/
